//Sonja and Igor in Turkey, Serbian version below//
The conditions are clear,associations/organizations gives money for these projects and trainings,and participants are smiling when control from this institutions comes. According to this it is in the human nature to feel obligated to someone who is giving us something: ticket for the trip,accomondation,food… That was like in our case.
The lady whose name I can’t say (because she forbided us to say her name and to show her pictures) use that trick in her visit to our workshop. Ofcuorse who would say something bad if she has to do her own propaganda and talk about Europian Council, missions,goals,and everything else,that wasn’t interesting to anyone. She organized small quiz about the council of Europe and the prize was the bag of candies.What a nice thing. Let’s forget that at the moment.
In the last post (http://mediaeducationcentre.eu/?p=803) I’ve announced something interesting which is in the program for today(16.5.2012. ) The shadow theater. We were presented the workshop of this long ago forgotten art which started in China, Turkiye and some other countries. I have a positive feeling that in Serbia it is going to live from now.
The workshop was lead by usta- that is the namme of those artists,was made of four parts: the beggining of the art,philosopy of this plays,the processes. The workshop is in Turkey and it is obvious that this is about Karagoz and Hacivat. The workshop is in Turkey and it is obvious that this is about Karagoz and Hacivat.
After the long intro into thi theme we got our first assignment –to create the caracters ourself. We used some other materials which are different from the traditional ones. After the workshop there is a free time for me in thinking about everything which was said in it.
The thing which was in my head was how this play looked like in the time of Ottoman Empire. In that time it was dangerous to talk about the emperor and because of that people were using this theater to express themselves and their feelings and thoughts. Interesting topic for a conversation is how much and in which way they are using it nowadays in democratic countries as in countries in progress.
I leave that to you. And as for me, if we go back on the story from beginning of this post, my smiling to people who are controling the money wasn’t waste of time. Maybe the morning was hard and boring but the afternoon workshop was great!
Uslovi su jasni, asocijacije/organizacije daju novac za odrzavanje ovakvih treninga, a ucesnici se smeskaju kada kontrola iz tih institucija naidje. Shodno tome u ljudskoj je prirodi da se osecamo duzni prema nekome ko nam poklanja nesto: putnu kartu, hranu, smestaj… Tako je bilo i u nasem slucaju. Gospodja cije ime ne smem da spomenem (jer je izricito zabranila da se njeno ime i njena slika nalaze u istoj ravni), posluzila se takvim trikom u svojoj poseti nasoj radionici. Naravno, ko bi zamerio sto ona mora da obavi svoju vrstu propagande pricajuci nam o Evropskom konzulatu, misiji, ciljevima, viziji i svemu ostalom sto, po onome sto se moglo videti, nikoga nije interesovalo. Sta vise, organizovala nam je mali kviz iz domena doticnog konzulata koji se bavi ljudskim pravima, uz nagradu – kesicu bombona. Kako divno. Zaboravimo to na trenutak.
U proslom postu (http://mediaeducationcentre.eu/?p=803) najavio sam da nesto zanimljivo stoji u programu za danas (16.05.2012.) Pozoriste senki! Organizovana nam je radionica ove davno zaboravljene umetnosti koja je nastala i odrzala se u Kini, Turskoj i jos ponekoj zemlji. Imam pozitivan osecaj da ce u Srbiji tek da zazivi. No, radionica koju koju je vodio „majstor“ kako nazivaju ove umetnike, sastojala se iz nekoliko delova: Nastanak ove umetnosti, filozofija ovakvih vidova predstava, proces pravljanja. Posto je radionica u Turskoj, vise je nego ocigledno da se ovde radi o Karadjoz i Hadzivat izvedbama.
Istorija turskog pozorista senki je predugacka, a ako bi morala u kratkim crtama da se opise citaocima svela bi se na sledece: turskoj naciji u trinaestom veku bejase mnogo dosadno pa iz dokolice osisase kravlje krzno i napravise platno od njega. Posto je etika umetnika u ovom poslu stedeti sto vise na materijalu, ostaci koze su se upotrebili za stvaranje karaktera. Koza napacene zivotinje koja postade platno tanjija se koliko je to bilo moguce, ne bi li postala prozirna. Iza scene, a ispred platna na stapovima su se kacili obojeni akteri, pribijali uz platno i time je igra mogla da pocne. I tako se iz dokolice rodi jos jedna umetnost. Sam teatar Karadjoz i Hadzivat zaziveo je mnogo kasnije, negde u cetrnaestom veku, ili bese petnaesti, zaboravih. Danasnjim recnikom, iz undergrounda pozoriste senki je preslo u komercijalu i pocelo da dela po Otomanskom carstvu. Bar dok jedan od ucesnika predstave nije nesrecnim slucajem poginuo i, kako je to zakon tada nalagao, smaknuo njene utemeljivace. Medjutim pozoriste ne umire, kao sto to ne cini ni rok n roll. Banalan primer, ali tako je. Slednebenika ima uvek i svuda. Filozofija ovih predstava se moze objasniti kroz znacenja koje platno krije u svojim uglovima: sve sto se odigrava u gornjem desnom uglu platna odnosi se na postenje, gornji levi ugao usmeren je ka ljubavi, gornji desni prema ljubavi prema ljudskim bicima, donji levi na deljenje, a donji desni ugao na milost. Tehnika je jednostavna, sastoji se u pomeranju aktera iza platna. Osim koriscenja dijaloga i monologa od zvucnih efekata dozvoljeno je koriscenje zvecki.
Nakon opsirnog uvoda u ovu materiju dobili smo prvi zadatak: da sami kreiramo likove. Posto je u pitanju civilizovaniji svet nego sto je to nekada bio, umesto odrane zivotinje kao osnovu za karaktere koristili smo prozirnu plastiku i kolor flomastere. Platno je predstavljao carsav. Nakon radionice meni sledi odmor uz razmisljanje o svemu izrecenom na radionici.
Stvar koja mi se motala po glavi jeste svrha ovakvih predstava u vremenu Osmanske imperije. Posto je jasno da se u tom vremenu pobuna protiv cara poredila sa smrcu brbljivca, narod je shvatio da svoje nezadovoljstvo moze izraziti samo nekim umetnickim aktom koji je u osnovi i bila svrha ovakvog pozorista. Zanimljiva tema za razmisljanje jeste koliko i na koji nacin se ta praksa danas primenjuje u „demokratskim“ zemljama prvog sveta, kao i nerazvijenim, odnosno zemljama u razvoju.
To ostavljam vama. Sto se mene tice, ako se vratimo na pricu sa pocetka posta, moje osmehivanje osobama koje kontrolisu investiran novac nije bio uzaludan. Mozda je prouzrokovao naporno i dosadno prepodne, ali je zato „isplatilo“ trud poslepodnevnom radionicom.
